theBeli
MOJA S...
Galerija
Vinkovci
-----------
SVIRKE
-----------
-
- Zagreb, Arena
- Leonard Cohen

- 18-19.6., Slavonski Brod, SRC Poloj, 1. BRK (Brodski rock kamp)
- Električni orgazam
- Piloti
- Alisa
- Venus
- Atlantida
- Opća opasnost
- Vrane
- Fruštuk
- Sabattka
- Santos Brother
- Elvis Jackson
- Irma & Strong
- Dust n Bones
- Not n Vun
- Iron Median
- Emina Arapović
- Hard Time
- Zadruga
- Osmi putnik
- Prorock
- Stage
možda još i:
- Majke
- Atomsko Sklonište
- Let 3
- Divlje jagode
-------------------------------
OSTALI VK DOGAĐAJI
-------------------------------

- 4-7.3., Vinkovci (Gradsko kazalište "Joza Ivakić"), Zagreb (Dokukino Croatia) i Rijekla (Art-kino Coratia)
- Festival dokumentarnog rock filma "DORF 2010" (WEB, FACEBOOK)
Arhiva
« » vel 2010
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Arhiva
Linkovi
Izdvojeno
Blogeri koje poznam
Vinkovački bendovi
Zanimljivi blogeri
ekipe koje nešto rade
Razno

GRADIŠTE, HRVATSKAGradiste, Croatia

Brojač posjeta
60667
TagList
Blog
nedjelja, siječanj 24, 2010
LIKA, RIČICE - 1. DIO

Kažu da su znakovi starosti kad se počneš prisjećati mladosti. Moguće. Ali je lijepo i to što se imaš čega lijepog prisjetiti.

Moj očuh je porijeklom iz sela Ričice, između Gračaca i Lovinca. Mjesto je malo. Prije rata je tamo živjelo nekih 100-tinjak stanovnika, pretežno starijih. Tako su tu živjeli, sad već pokojni, očuhovi roditelji, koje sam i ja nekako podrazumjevao kao svoje djeda i baku jer su se i oni prema meni tako odnosili.

Nekoliko puta godišnje smo znali otići u Ričice. Preko ljeta, kad su moji imali godišnji, obavezno se svraćalo na tjedan-dva, prije i poslije odlaska na more (preko sindikata ). Nastojalo se i za 1.maj otići (Dan republike smo ipak radije išli na kolinje u Moslavinu ). To sam volio jer sam kao klinac obožavao gledati, navečer uoči 1.maja krijesove, koji su paljeni po okolnim brdima. Kako je naša kuća bila na brdu, (oko 2 km od centra sela) krijesove sam lijepo vidio.

Jedino ćega se tamo trebalo paziti su zmije. Ali se s vremenom navikneš s njima živjeti, pa nije neki problem. Osim ako ste moja mama, koja i dan danas vrišti ako je vidi i na TV-u. Možete i zamisliti kako je izgledalo kad smo jednom išli do izvora, a ona je ugledala zmiju. Takav vrisak još nisam čuo niti na jednom filmu strave. Ali, kao što rekoh već, navikneš se na njih. Ne volim zmije, ali sam ih onda viđao skoro svaki dan. Kad je vidiš, a i ona tebe, samo svaki ode na  svoju stranu i to je to.

Kirvaj (kirbaj, prošćenje) u Ričicama je Mandalina, kako oni zovu Sv. Magdalenu. Pošto je u ljeto, tu se skupi cijela očuhova familija. Znalo nas je biti puna kuća. Spavalo nas je uvijek nekoliko na sjeniku (to su mi dopustili kas sam bio malo stariji). Tada nam je bilo najljepše sijediti ispred kuće pod lipom koja je davala predivan hlad (a i čaj po zimi ). I 74-te je bilo tako.



Ja sam ovaj mali sa strane. Tada imao 4 godine. Iako mi nisu bratići (očuhovi nećaci), to je bilo kao da jesu. Pogotovo sam se družio s Ninom koji je bio malo stariji od mene (time i bolji da me "pazi").


Kakav bi to lički kirvaj bio bez ličke janjetine iz vlastitog uzgoja. Iako je ni danas ne volim, volio sam to druženje. Od ranog jutra se ode malo dalje od kuće, gdje se iskoristi prirodni ambijent (kamenja koliko hoćeš ) za ražanj. Piva se obično hladila malo niže, na vrelu.







Osoba, koju sam kao klinac gledao s nekim divljenjem, bio je očuhov otac, kojeg sam i ja zvao dida (iako sam pravog zvao djeda). Zvao se Ivan. Najbolje bi ga mogla opisati Thomsonova pjesma "Dida i ja". Na ovoj slici je u prvom planu.



Na ovoj slici ima preko 70 godina. Čovjek je bio nevjerojatno vitalan. Kad smo išli par godina kasnije uz Resnik (brdo iznad kuće), nitko ga nije mogao stići. Čovjek lagani tempo i nema stajanja. A mi svaki 100-200 m ispuštali dušu i morali se odmarati.
Dida nikad nije prao zube četkicom i pastom za zube, nego ih je trljao sa solju. Imao je žute zube, ali niti jedan pokvaren niti ga je ijedan ikad u životu zabolio. Doduše, ima tu vjerojatno nešto i u ličkom kozjem siru i zdravoj klimi.
Dida nikad nije bio dobrovoljac niti u prvom niti u drugom ratu, ali su ga oba zakačila i nisu ga štedjela. U prvom je mobiliziran pred kraj rata, 17-te i poslan na ruski front. Tu je završio u zarobljeništvu negdje na istoku Rusije. Vraćao se 6 godina kući. Već su svi mislili da se nikad neće ni vratiti. A u drugom ratu su četnici iz Gračaca ušli u Ričice i sve popalili i pobili  one koji nisu pobjegli. Cijela familija je otišla u progonstvo u Slavoniju, od kuda su 45-te bježali prema Austriji. I, naravno, dida je završio na Križnom putu. Uspio je preživjeti, iako nije htio pričati puno što mu se sve tamo dogodilo.
Dida je umro, mislim u 83-ćoj, iako je pio u dobroj formi. Naime, to ga je i ubilo. Htio je sinove iznenaditi i s još jednim susjedom s brda išao čistiti put do kuće. Pod čišćenjem mislim razbijanje stijena batom da bi autom se moglo proći. Imao je srca,  ali ga je srce tada ostavilo.

Ja sam prije rata posljednji puta u Ričicama bio 82-ge. Nakon toga sam ljeta počeo provoditi s društvom i izviđačima, a onda su me i rat i životne prilike odvukle na drugu stranu. Zadnjih nekoliko godina nešto me vuklo u Ričice. Napokon sam prošlo ljeto si zacrtao da moram tamo otići. I otišao sam.

Četnici su 91-ve opet ušli u Ričice. I opet su se popalili i pobili. Evo kako sada izgleda to.










Iako je kuća gorila, lipa se nije dala. Još uvijek je tu i u sebi čuva priče na neka ljepa i sretna vremena i na neke sretne ljude kojih više nema.

Uživajte!

thebeli @ 04:48 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare